Ok, osnovne informacije ste dobili, a sad ono najvažnije: 

Lipik je odigrao čarobno prvo poluvrijeme, a projektili iz topova lipičkih ljevica i desnica su u prvih 45. minuta čak tri puta odsjedali iza Vjekoslava Tomića koji vjerojatno ni u najgoroj noćnoj mori nije mogao očekivati da će ga zadesiti takva streljana. Treba reći da se u prvih 15-ak minuta u igri Lipika osjetio ogroman respekt prema Splićanoma, ali zahvaljujući pribranim intervencijama u obrani, i pravovremenim reakcijama Zlatka Šepovića, mreža Lipik nije se tresla. 

Lipikove utakmice teško je gledati i biti objektivan (čitaj neutralan) pa ni ovaj dugoočekivani susret protiv nekadašnjeg člana velike četvorke, nije bio iznimka. Prije utakmice, u razgovoru s poznanicima, govorio sam kako bi odmah potpisao da Hajduk pobjedi, ma i da bude 10:1 za njih, samo da povedemo. Želja mi se ispunila u 24. minuti kada je Dario Šimunović postigao prelijep gol s dvadesetak metara i na noge digao cijeli stadion. Erupciju oduševljenja u tom je trenutku trebalo doživjeti... Poseban trenutak. Nezaboravan!!!

Već sljedeći napad donosi izjednačenje i to iz jedanaesterca. I to kako dosuđenog. Iako mnogi kažu da je penal dvojbeno dosuđen, sve sumnje demantira video snimka koju možete pogledati i na ovoj stranici. Šepović se baca i ispred Šerića odnosi najprije loptu, a onda bivši reprezentativac Hrvatske pada, a sudac Ljubičić, koji je u prvoj polovini prvog poluvremena pokazao blagonaklonost prema crveno - plavima, pokazuje na bijelu točku. Veliki i mali. Ćirin pulen Senijad Ibričić siguran je izvođač. 

Ma dobro je, razmiπljam na glas. »ovjeËe, protiv Hajduka imamo 1:1. 

A onda dvije minute koje će u srcima mnogih ostati duboko, neizbrisivo upisane cijeli život. Opet Šima diže atmosferu do usijanja. Minuta 42., u glavi jedina misao, samo da izdržimo do poluvremena. Dobro je, faul je za nas. Na našoj je polovini, al nema veze, ukrast ćemo koju sekundu. Krntija ubacuje dugu loptu pred gol, a na loptu koju je odbio Vejić, Šima natrčava i s 25 metara opet pogađa, ovaj put lijevicom!!! Ma kakva liga prvaka, ovo su golovi, eurogolovi, komentirali su ljudi iz osiguranja, policije, organizatori, redari koji su bili okupljeni kod tunela na ulasku u svlačionice. Hajdukov fizioterapeut me pita jel to moguće, Tonči Gabrić naslonjen na ogradu rukom briše kapi znoja i misli si: pa šta je ovo? Torcida koja se u Lipiku okupila u zavidnom broju, počinje skandirati "Igrajte p......" i "Srami se Hajduče", a pravi nokaut za splitske zvijezde stiže dvije minute kasnije. Slobodan udarac 35 metara od Tomićeva gola, iskosa s desne strane. Loptu uzima Tomislav Baltić, 17-godišnji igrač koji je ovog ljeta stigao iz Suhopolja, puca, lopta putuje, evo je, evo je, EVO JEEEEEEE!!! Lopta je treći put u Hajdukovoj mreži, a Tomiću slobodno možemo upisati asistenciju. Ljubičić svira kraj, igrači kreću prema tunelu. Hajdukovi pognute glave i spuštenih ramena, pogleda koji podsjeća na jelena kojeg su na brzoj cesti zaslijepila duga kamionska svjetla. Lipičani, u novim bijelim dresovima s ispisanim prezimenima na leđima, ne dodiruju travnjak. Kao da lebde.

15 minuta guštanja. Iz razglasa ori "Inati se Slavonijo" i "Dođi u Vinkovce" (sreća što se nitko nije sjetio da iz razglasa trešte klape). Javljam se uživo za Županijski radio Požega, ljudi ne vjeruju, mobiteli rade. Kolege novinari iz Splita imaju velikih problema uvjeriti svoje prijatelje koji zovu i pitaju jel to neka greška? Jer i na kladioničkom teletekstu se na poluvremenu zaplavilo Lipik - Hajduk 3:1! Nije greška!

Anas Sharbini, Josip Skoko i Mirko Oremuš, igrači Hajduka koji nisu bili u zapisniku i koji su se u Lipiku uglavnom sunčali, sjedili su uz teren. Čini mi se da im je u tom trenutku jedina želja bila da uđu u igru.

E sad šta je trebalo raditi u drugom poluvremenu, kako se postaviti, kako parirati, koja iznenađenja i adute isukati iz rukava, je li se igrali preotvoreno ili je sve skupa trebalo biti puno defanzivnije, o tome je nepotrebno raspravljati. Na kraju, za to nismo ni mjerodavni. Činjenica je da je Hajduk u nastavak ušao puno agažiranije, s dva mlada svježa igrača koja su unijela puno živosti.

Važno je reći da su igrači Lipika u 12 dana odigrali četiri vrlo teške utakmice, da su neki igrači imali problema s ozljedama i da je fizičko, ali i psihiočko i emotivno pražnjenje u prvih 45. minuta ove utakmice bilo ogromno. Hajduk je sve to znao iskoristiti. Ali bez obzira na sve nedaće za jednu stvar se igračima Lipika mora skinuti kapa i nakloniti im se do poda. Ni jedne sekunde Lipik protiv Hajduka nije igrao bunker, kojeg se ne srame igrati ni puno ozbiljnije, kvalitetnije i bolje rangirane ekipe. 

Neki igrači Lipika desetak minuta prije kraja nisu mogli stajati na terenu, a kamo li trčati i mnogim navijačima Lipika tada je u glavi bila misao: daj da što prije ovo završi, sviraj kraj. Ali tako nisu razmišljali igrači Lipika, potvrdivši time zašto su trenutno vodeća momčad 3. HNL - istok. U zadnjih deset minuta napravili su pritisak pred Hajdukovim golom, stvorili dvije poluprilike i isto toliko prilika koje su na tribinama izmamile uzdah i zasluženi pljesak. Nume je prekrasnim udarcem s dvadesetak metara, na prvu iz koljena, natjerao Tomića da zaradi svoju dnevnicu (e da je još to ušlo...), a odmah zatim i Zeba nakon kornera tuče glavom, mreža se trese, ali nažalost, s vanjske strane. 

Kada je sudac Ljubičić odsvirao kraj, stadionom koji je u posljednja dva tjedna doživio generalku, prolomio se pljesak. A zaslužili su ga i jedni i drugi. Hajduk zasluženo ide dalje, njihovoj pobjedi nema ni sekunde prigovora, iako ćemo pamtiti 55. minutu kada se ozlijedio Krntija i kada su Lipičani izbacili loptu u aut. Igrači Hajduka neće kandidirati za godišnju fair play nagradu jer nisu vratili loptu, nego su zabili za 3:2. Na stranu to, treba ostati kod onoga što će se pamtiti. Utakmica s 8 golova, eurogolovi igrača Lipika, vodstvo na poluvremenu, nogometna fešta kakvu Lipik, ali i cijeli ovaj kraj, do sada nikada nije imao. "Ako igrači Lipika nastave zabijatai ovakve golove, eto ih u 1. ligi za dvije godine", rekao je na kraju utakmice Ibro koji, za razliku od Šerića, nije odbio dati izjavu. Valjda nije htio pričati o spornom jedanaestercu, iako ga za to nitko ne bi ništa ni pitao. Na kraju su odahnuli svi, posebno organizatori jer da je Lipik pobjedio Hajduka, Torcida bi u gradu napravila kaos. A takvih kaosa nam je svima skupa dosta. A da je Lipik pobjedio, nitko, ali baš nitko ne bi imao pravo reći da su se provukli ili da su imali sreće. Jer kakvo provlačenje ako Hajduku zabiješ tri gola. "Nama Slaven Belupo ne pređe centra cilu utakmicu, a ovii Lipik nan za jedno poluvrime utrpa tri komada. Strašno", rekao je jedan o Hajdukovih ljudi iz pratne. I rekao je svu istinu. 

Euforija je dosegnula vrhunac, utakmica je prošla, a ostao nam je uređen stadion, okoliš i potencijal da u tom dijelu grada nikne pravi mali sportski centar. Oko kluba nikad nije bilo okupljeno toliko ljudi. Nadam se da će ih barem dio sada zasukati rukave i prihvatiti se zahtjevnih organizatorskih zadaća koje Lipik očekuju u prvenstvu. Da će htjeti pomoći, dati ruke. Nadam se i da će uz neizostavnu svečanu ložu čiji uzvanici svoje pivo piju iz narančastih čašica za fini - mini juhu, te boyse iz šljivika, konačno na ligaške utakmice Lipika dolaziti više ljudi. Puno više ljudi jer, dečki su barem to zaslužili. 

Dugo poslije utakmice sjedio sam na istoku, netko je upali rasvjetu, dečki su nakon pete pive pucali penale u rundu, klinci su lunjali po terenu i tribinama, Branko je laganim korakom gurao tačke spremajući stvari u baraku (čitaj skladište). Kako je rekao Deki, sve ovo djeluje nestvarno. I djeluje, upravo tako, nestvarno. Znali smo to jer smo nakon svog ovog ludila, prekrasnog zalaska sunca i prvih noćnih minuta, bili totalno prazni. Umjesto na feštu, otišli smo kućama. Razlog da kući odem zadovoljan našao sam i u činjenici da se nisu obistinile najave brojnih "dobronamjernika" koji su procjenjivali (neki dosljedno i više mjeseci unazad) kako je pitanje dana kada će se Lipik raspasti, kako je sve to besmisleno mlaćenje novaca. Ni to nije bilo dovoljno pa su Lipičane počeli dijeliti na Lipičane, Pakračane, Novljane, Požežane, valjda i na Badljevčane, Marinoselčane, Kukunjevčane, Veličane, Kuzmičane.... U ovoj utakmici svim srcem su igrali igrači koji igraju za klub koji se zove Lipik,igrači koji igraju u dresovima na kojima je žuto - bijeli grb kluba starog 85 godina, igrači koje navijači bode poklikom "Lipik, Lipik"! I kad se taj poklih ori iz grla 3.500 ljudi onda je valjda svima konačno postalo jasno da se neke stvari ne mogu kupiti novcem.

Jutro je pametnije, kažu mudri ljudi, i stvarno su u pravu. Jedino ostaje osjećaj žala, ne zbog toga što je pobjedu falilo tako malo, više zbog spoznaje da je sve prošlo, što je završilo. Nešto kao kada se vratiš kući nakon sedmodnevnog maturalca. U tom prelijepom jutru zasmetao me tek naslov u jednom dnevnom tisku koji glasi: Hajdukovci izbjegli blamažu. Ma kavku blamažu, pa Hajduk je igrao protiv Lipika, protiv trećeligaša u kojem igraju nogometaši koji ni pred kime ne navlače gaće preko glave i koji nisu brojali koliko će golova primiti nego koliko će dati. Valjda je to dovoljno da počnemo cijeniti tu hrabrost i odvažnost koju su pred 4.000 ljudi demonstrirali naši Lipičani.

Mario Barać

 

^{Izvor: www.stoperica.com}