TAKOdobar portal :: Lipik, Pakrac, Daruvar, PoĹľega




Bonjour za pamćenje
Rijetki su trenuci kada mi se nije teško ustati u 6 sati ujutro... ali 04.01.o.g. sam ustala sa osmijehom na licu! Ipak, ne putuje se svaki dan u Belgiju... Čak sam otvorila oči nešto prije 6 pa sam stigla i kavu popiti, za svaki slučaj, da se razbudim kak spada jer me toliko toga čeka ovaj dan...

Ukratko, što me navelo na put baš u Belgiju odnosno točno u Bruxelles... pa ovako, ja kao jedna studentica, a poznato je da studenti nikad nemaju para, sam prije dvije godine igrom slučaja započela svoju «karijeru» babysitterice. I tako sam dospjela u obitelj Appriou (inače, glava obitelji je Francuz pa otuda to prezime...). Odmah sam se super skompala s mamom Tarom, tatom Arnoom, tada osmomjesečnom, a sada već pravom curom od 2 godine i 9 mjeseci imenom Thais te malim Elmom koji je naknadno došao na svijet, a sada ima godinu i dva mjeseca! Arno je čak i radio u Pakracu u Osce-u. Cro organizaciji, zatim prelazi u Karlovac i tamo radi sve dok ne dobije posao u Bruxellesu u Europskoj Komisiji. Tako se jesenas cijela obitelj preselila tamo, a očito sam ostavila dobar dojam pa su me zvali da im prvom prilikom dođem u posjet. I eto...

Gospođa Marijana, baka Thais i Elma i jedna vrlo draga žena, se ponudila da će me odvesti do aerodroma. Po dogovoru, u 7.20h došla je po mene te obavila sa mnom sve one procedure checkiranja prije polijetanja aviona. Nervoza u stomaku je bila sve veća, jer je prošlo već dobrih 6 godina od mojeg zadnjeg i jedinog putovanja avionom. A i nisam baš neki obožavatelj visine pa je to bio dodatni stimulans. Pusa Marijani i idemo na carinu, a kad tamo red i odmah blagi napad panike da neću stići na avion, ali to je normalna pojava kod mene da paničarim bez veze iako ima još pola sata do boardinga. Naravno, na carini moraš proći kroz ona vrata što viču pip-pip-pip ako imaš ikakvog oblika metala na sebi. A ja nakon što sam morala skinuti sat, narukvice i lančić morala sam skinuti i čizme jer i one sadrže metal te tamo pred svima cupkat u suknji i baby rozim čarapicama. Sve to na račun moje neugodnosti, ali sam bar izmamila na vidjelo simpatične osmijehe ostalih ljudi... u duty free shop nisam skretala nego sam čekala boarding te prije toga eksirala čašu vode... da se lakše diše... i za nedajbože... Počelo je ukrcavanje u bus do aviona i već sam ovdje uočila da ću imati simpatično društvo tokom leta. Cure, budite ljubomorne, ali cijela (muška, da ne bi bilo zabune) odbojkaška ekipa iz Varaždina išla je baš tim avionom. Koje li sreće, a svi su bili tu negdje mojih godina, ili malo više (zlu ne trebalo). I tako vozimo se mi otprilike cijelih 27,4 metara do aviona na ukrcaj. Jedan dečko je bio tako ljubazan i imao simpa bosanski naglasak te mi pokazao moje mjesto u avionu. Ipak ja ne putujem svaki dan pa snađi se druže. I poletjeli smo.. uuu koji filing, onaj kad ti se cijeli trbuh «preseli» u grlo, ali nije strašno nego uzbudljivo. I tako sam se ja cijeli put zabavljala s dečkima tj. oni su mene zabavljali pričama nemoj palit fotić, srušit ćeš avion radi ometanja navigacijskog sustava i tak to. Inače, igrom slučaja, tu su bile i odbojkašice iz Brčkog koje su također putovale u Belgiju. Jednoj nije bilo dobro i viče ova do mene „pa otvorite malo prozor da cura ima zraka“, na što je, naravno, cijeli avion «odvalio» od smijeha... Ma uglavnom provod u avionu pet plus... I tako nakon sat i 45 min dobre zabave stigli smo na odredište. Da spomenem da su mi ljubazni dečki spustili ručnu prtljagu i pratili me skroz do izlaza te rekli da najbolje da se ja vratim s njima u ponedjeljak, jer kao, što ću tu do četvrtka. Njihov trener me je čak i slikao s njima i rekao da će im za masnu lovu prodavati slike. Ma nema šta, stvarno su zafrkanti i pol... Eto pozdrav dečkima ovom prilikom... i nadam se da ste osvojili koji bod i za mene kako smo se dogovorili...

Na izlazu su me dočekale Tara i mala Thais koja mi se istog trena bacila oko vrata i izljubila me... huh, nije me zaboravila. Na putu do njihove kuće uspjela sam malo vidjeti Bruxellesa i uvidjeti da je obećavajući grad. Stižemo u Kraainem, mjesto gdje žive. Inače, od njihove kuće do table «Bruxelles» ima negdje 50-ak metara tako da recimo da je to samo predgrađe koje je, moram spomenuti, tako simpatično i slatko da bih mogla zamislit da jednog dana tamo živim. Napominjem, samo zamisliti. Njihova kuća je super, ima tri etaže i simpa dvorište. Uglavnom, prvi dan mi je protekao u odmaranju, igranju s djecom i pričanju s roditeljima.

Idući dan imala sam čast ručati u menzi Europske Komisije, pošto Arno tamo radi. Prvo uzbuđenje koje me čekalo tog dana bilo je vožnja metroom, po prvi puta u životu. Mislim, i nije neka fora, i tako ništa ne vidiš kamo ideš, ali eto meni je bilo novo iskustvo. Super mi je bila situacija; voziš se, voziš metroom i dođe tvoje odredište i... izađeš van iz tog podzemnog svijeta i nemaš pojma gdje si... barem je meni tako bilo. Ali eto, na prvom «izlazaku» nas je odmah dočekala zgrada Europske komisije i sve te silne zgradurine koje imaju veze sa EU. Meni je posebno bio zanimljiv spomenik Robertu Schumanu, osnivaču Komisije, te pogled na prozor ureda Javiera Solane, visokog povjerenika Europske Unije. A iskreno ni na menzu se ne bunim.... da menza, vrhunski restoran. Uglavnom, morala sam priložiti putovnicu na ulazu te proći kroz detektor metala. A o hrani da ne pričam. Sve što vam ikad padne na pamet da bi jeli... tamo ima. Dobro možda ne baš sve, ali skoro. I nakon obilnog jela idem ja malo u istraživanje grada... sama! Nakon par uputa svojih domaćina, mislim si, ma mogu to ja... pa nisam nesposobna. I opet vožnja metroom... Siđem ja i izađem ja na «danje svijetlo», i... nemam pojma gdje sam. I gledam ja okolo naokolo i mislim si «a gdje da krenem...», kad prilazi meni neki simpa čovjek od kojih 60-ak godina i nešto mrmlja na francuskom. Reko, sigurno je skužio da sam se malo izgubila pa hoće pomoći. Tak je i bilo. Sva sreća pričao je engleski pa smo se uspjeli sporazumjeti. Ljubazno mi je objasnio gdje se nalazi Grand Place, glavni trg Bruxellesa, koji sam i tražila, pomalo bezuspješno. Od silnih left, right, left, pa opet malo right, nije da mi je bilo puno jasnije, ali svejedno od srca mu hvala na takvoj ljubaznosti kakvu već dugo nisam vidjela. Usput mi je još jedan dragi dečko objašnjavao kako stići do cilja... i zato moram spomenuti kako su ljudi tamo dragi i pitomi. Stvarno ne viđa se često negdje takav simpa narod. Vjerujte, od svega to me najviše oduševilo. Iako su tamo službeni jezici francuski i flamanski, svi se trude pričati engleski i bez problema će vam pomoći kako znaju. Uglavnom, od silnog hodanja i obilaženja nisam stigla na cilj jer su mi već noge otpadale, ali sam zato uspjela vidjeti dobar dio grada i dobiti vrlo pozitivan dojam o ljudima ovdje.

Pošto je Bruxelles poznat po tome da vječno puše vjetar i pada kiša, slijedeći dan smo upravo radi toga proveli kod kuće. Ali nije mi bilo žao jer smo ga kvalitetno iskoristili. Tamo vam je običaj za Sveta tri kralja jesti nekakav poseban kolač koji u sebi sadrži malu figuricu. I tko ju pronađe dobije krunu koja je priložena uz taj kolač te je on kralj za taj dan. Ovaj put Thais je imala tu sreću. Nedjelja je bila rezervirana za obilazak grada, ali ovaj put sa stručnim vodičima tj. mojim gazdama. Bili smo kao one big happy family te smo se zaputili u sam centar i širu okolicu. Ako ste do sada Bruxelles povezivali samo uz svijet politike ili businessa, vrijeme je da ga upoznate u pravom svjetlu, kao grad srdačnih i ljubaznih domaćina, izvrsne kuhinje, prekrasnih trgova, bučnih ulica, mirnih parkova te lijepo oslikanih postaja. Mene su totalno osvojili Stari i Gornji grad (Royal Palace i Palace of the Nation), njegovi trgovi (Grand Place), slikoviti pješački labirint ulica Svetog otoka (Sacred Isle) s mnogo trgovina, restorana, aristokratska četvrt Sablon, puna kafića, antikvarijata, te gotička crkva Notre-Dame au Sablon. Vidjela sam predivnu gradsku vijećnicu, crkvu Svete Katarine, te smo posjetili sajam antikviteta. Inače, na svakom uglu imate neku suvenirnicu ili čokoladarnicu od kojih se možete totalno raspametiti. Saznala sam da je veliki simbol grada čipka te da je Belgija rodno mjesto stripova od kojih je najpoznatiji mali lik imenom Tintin. Ali ipak najveći simbol, koji je mene ujedno i najviše oduševio je fontana sa bruxelleskom maskotom tj. dječaćićem koji piški, u orginalu zvan Manneken Pis. Ovaj put je bio gol, ali ga znaju za razne prigode prikladno obući. Naravno, da se totalno uklopimo u bruxelleski ambijent, ni kišica nas nije zaobišla, ali to je tako normalno tamo da se ljudi ni ne trude izvaditi kišobrane. Ali, sve u svemu obilazak grada je bio i više nego uspješan.

Iduća dva dana raj za Taru i mene. Arno radi, a klinci cijelo dopodne u vrtiću. A kako će drugačije dvije žene iskoristiti tu slobodu nego u šopingiranju. Nije da sam baš fan toga, ali ipak je ovo Bruxelles. Prvi dan smo otišle u nekakav šoping centar, kaže Tara nije baš ogroman... a kad tamo, možeš biciklom ga obilaziti. A ima svega i taman je bilo sniženje. Istina, lako te prevare ti euri. Sve nešto 10, 15, 20 eura i misliš si šta je to, ništa, ali kad preračunaš to u kune koliko si potrošio... pa i ne čini se više tako malo... Ali šta, jednom se živi. Ručak u gradu nismo propustili, naravno ni kavu ni sokić. Ma kao prave pravcate žene... tako treba, opusti se i uživaj. A drugi dan nas dvije smo posjetile «Ikeu», poznatu švedsku trgovinu svega. A kad tamo, stvarno, nema čega nema. Sve što poželiš ikad da ti treba tamo ćeš naći. Naravno opet malo novce trošit pa sam iskoristila gužvu kupiti poklone silnim, meni bliskim, osobama koje imaju rođendan baš u ovo vrijeme. A popodne kad su klinci došli iz vrtića smo otišli u igraonicu u sklopu fast-food restorana. O joj, da mi nije bilo neugodno, jer ipak si nekad malo i prestar za neke stvari, bi se ja s njima tamo provlačila kroz te silne tunele, penjala na penjalice i tak to. Ovako sam morala gledati i zavidit im... kak je klincima super. Ni brige ni pameti... jedino im je briga to što moraju pojesti mrkvu koju baš i ne obožavaju ili to što moraju ići spavat, a baš im se nekak i ne da.

Taj dan navečer me malo i uhvatila nostalgija za kućom. Istina je da ja jako volim putovati i tak to, ali ja sam takav lokal patriot da me brzo uhvati sjeta za mojim Lipikom. Tjedan dana daleko od kuće mi je i više nego dovoljno. Ali eto, još sutra, pa via moj lipi domek.

Naravno, ne možeš doći kući praznih ruku pa ajmo današnji i posljednji dan iskoristiti za kupnju suvenira. Ovaj put sam bila već kao doma ovdje u Bruxellesu. Čak sam pogodila stanicu u metrou na kojoj moram sići. Osim kupovine suvenira, koji su blago rečeno preskupi, u sjećanju će mi ostati dvije stvari. Jedna je poziv jednog simpa čovjeka na ulazu u čokoladarnicu da uđem i degustiram proizvode. A šta da kažem, osim mmmm. Tak smo si malo popričali, malo njemački, malo engleski, nula hrvatski i nula francuski i tak je bio simpa da nisam mogla otići a da nešto ne kupim. E to se zove pravi trgovac. A druga stvar koja mi se urezala u sjećanje bila je još jedna potvrda kako su Belgijanci simpa narod. Misija «suveniri» je bila gotova i idem ja laganini pješke prema metrou. Kad osjetim ja nečiji pogled na sebi... a ono mene mjerka neki macan-konobar iz nekog kafića, nabaci najljepši osmijeh i kaže «bonjour». A šta ću drugo, nego vratit mu istom mjerom. I gleda on za mnom i mislim si ja, šta sad da se vratim popit kavu... ma bolje ne. Reko, još mi samo treba da se zaljubim tu. A bio je tako zgodan i samo da znate... to je bio «bonjour za pamćenje». Ma morala sam to spomenuti jer me ta njihova ljubaznost i simpatičnost iz dana u dan sve više oduševljavala.

I evo ga dan D. Dan mog povratka kući. A ono jutro svanulo sa takvim vjetrom, prolomom oblaka i kišom. Da nije malo malo tamo tako, već bih si pomislila da i nebo plače za mnom što odlazim... a tko zna; možda i je... Izljubila sam Elma, pozdravila se s Arnoom, ali sa Thais je bilo najteže. Ona me snažno zagrlila i dala sto pusa i rekla mi «I budi tu kad se vratim iz vrtića». Ne moram ni reći da su par suza izdajnica promolile van. Šta je, je, ona će mi najviše nedostajati. Tara me odvezla na aerodrom, obavile smo checkiranje, popile kavu prije puta te se pozdravile uz riječi vidimo se skoro u Zagrebu te da me očekuju opet u Bruxellesu i to skoro. E da, i uz dogovor da idući put dolazim sa dečkom i da ga oni neće kritizirati te da je canape u «mojoj» sobi dovoljno velik za dvoje. Stoga, moram se «baciti» u potragu... i to što prije... Sva sreća, na carini nisam morala izuvati čizme, ali me zato uhvatila panika jer je boarding već trebao početi, a ono ništa. Ali eto treba nekad i čitati što piše, pa kad sam vidjela «delayed» na monitoru sve je bilo lakše. Ovaj put nisam imala onako zanimljivo društvo u avionu, štoviše, bilo je cijelih 20 putnika pa sam sjedila sama. Zato sam mogla usmjeriti svoj pogled kroz prozor. Bilo je super vedro pa se sve vidjelo, a Alpe su mi bile najzanimljivije. Varate se ako mislite da sam prebrodila svoju hipsofobiju, jer nisam, samo uzmimo u obzir da avion leti na visini od nekih 8 do 10 tisuća metara pa se odozgora sve čini totalno nestvarno. Uglavnom, let je prošao ok, uz pokoju turbulenciju, ali sve je to normalno. U Zagrebu me dočekalo sunce i napokon svi pričaju na hrvatskom od čega sam se već pomalo odviknula pa mi je bilo malo i čudno.

Samo nek se zna, Bruxellesu, Thais i co. i svemu ostalom dajem ocjenu pet plus, te cijeloj obitelji zahvaljujem na ljubaznosti. Bilo je to predivno iskustvo i znam da ću jednom to ponoviti, ali moram napomenuti da iako je svagdje lijepo, ipak je kod kuće najljepše... ma koliko mi šutjeli o tome...

Postavljeno 26.01.2007. by Martina Lukić
Broj otvaranja:1899
Facebook komentari


Prijava na TD portal

KorisniÄŤko ime:

Lozinka:

Ne moĹľete dodavati komentare jer niste prijavljeni na TD portal.

Da bi se prijavili, morate biti registrirani. Ukoliko još niste registrirani, registrirati se možete u 20ak sekundi klikom na sljedeći link
KOMENTARI (Beta verzija) Pravila komentiranja
Trenutno nema komentara
Copyright 2004-2007 TAKOdobra.com :: Design and programming by Dejan Iličić
Registrirajte se na TAKOdobar portal

KorisniÄŤko ime

Lozinka

E-mail:

Izaberite podruÄŤje s kojeg dolazite:

NAPOMENA:TAKOdobra.com ni na koji način nije odgovorna za sadržaj i komentare postavljene od strane posjetitelja. Za sve objavljene sadr?aje pod pojedinim loginom odgovoran je isključivo korisnik koji ga koristi. Komentari podliježu važećim zakonima RH i pri tome naglašavamo: zabranjena je svaka rasna, vjerska, spolna, nacionalna i etnička diskriminacija te veličanje fašizma i nacizma. Ukoliko se slažete s uvjetima kliknite na REGISTRIRAJ SE, u suprotnom odustanite od registracije.